Boris Maruna: Amerika




Boris Maruna:

Amerika

Naša petogodišnja djevojčica
Stajaše na vratima svoje sobe
Velike upitne oči
I budući razborit čovjek
Ja se svladah i mirno rekoh
Mojoj ženi na kauču: Ženo,
Do sada je nekako išlo, ali ovako
Ne može dalje. Ako pravo
Prosudim, meni su se dogodile
Samo dvije neugodne stvari
U životu: ti i
Jugoslavija.
I rekoh: Tvoja prisutnost je dovoljna
Da ja poželim da nestanem, iskočim
Iz vlastite kože, prijeđem u maglicu
Nad pamučnim strništima
Oko Bakersfielda.

- Uistinu, čitavo mi se popodne
Motala po glavi slika Preka
Gledana s rive u Zadru

Zamotana u klupko kao zmija
Moja žena je hladnokrvno čitala
Stanoviti ljubavni roman
(Mislim da se nalazio na petom mjestu
Bestsellera toga tjedna)

U redu, dodao sam ja, to znači
Da se ponovo slažemo u nečemu.

I ja iznesoh najvažniju odjeću
I bacih na zadnje sjedalo u automobilu
I potom se ponovo vratih u kuću
Da se oprostim od naše djevojčice
Koja me čekaše plačući
I ja je podigoh i poljubih i rekoh
Da ne zaboravi da je tata puno voli
A ženi, kao usput, dobacih s vrata
Da zadrži sva zemaljska dobra
I moje fotografije

Kad sam ponovo sišao na ulicu
Već su se palila prva žuta svjetla
U luci San Pedra
I na usidrenim brodovima
I ja bacih pogled gore
I vidjeh našu djevojčicu kako me ukočeno gleda
Kroz rešetke na balkonu i ja joj mahnuh rukom
I ulazeći u automobil pomislih
Da bih se zbog nje trebao vratiti
I reći mojoj ženi: Život je uvijek bio
Prljava školska ploča; izbrišimo je, baby,
I počnimo iznova.
Ali ne učinih ništa
Samo okrenuh ključ, ubacih u brzinu
I suznih očiju, priznajem,
Sa suzama u očima krenuh
Kroz prvi sumrak

Kroz pustinju zvanu Amerika.

Ovu pjesmu Borisa Marune, jednu među tri-četiri njegove, čitali smo u ljeto 1990, u Sarajevu. Mislio sam: ako je takva emigrantska književnost, taman i da je sve drugo, taman i da su svi drugi pjesnici dvaput lošiji od njega, svijet naše književnosti i poezije doživjet će prevrat kada se svi oni vrate i kada se, nakon Marune, u našim časopisima i novinama pojave pjesme i priče tih divnih ljudi, pisaca o kojima ništa nismo znali, o kojima duge svoje dvadeset i četiri godine nisam ništa znao.

Zatim je prolazilo vrijeme, sve dok se nije zaratilo pa su pitanja poetika na neko vrijeme pala u drugi plan, ali nije se pojavio više nitko. Samo poneki žalosni građevinski radnik sa svojim naivnim tužbalicama i varijacijama na Očenaš i Zdravomariju, ili dokoni fratar koji je, nakon što obiđe svoju pastvu po Torontu i Vancouveru, ispisivao metafiziku svoga odsustva iz zavičaja, načinjenu od općih mjesta, pastorala, antikomunizama i slabo prikrivenih erotskih čežnji, posvećenih rumenim kozaricama s rodnoga hercegovačkog krša. Na kraju, jedini je Maruna od sve zatajene i skrivene hrvatske književnosti vrijedio. Boris Maruna bio je sva naša pjesnička i književna emigracija.

Ključni stih u pjesmi Amerika, onaj koji bi nas ozario i nasmijao za tih posljednjih jugoslavenskih dana i mjeseci, stih je koji se još jasnije čuje kada se prepričava. U njemu pjesnički subjekt svojoj ženi, prije nego što će je napustiti, kaže da su mu se u životu dogodile samo dvije neugodne stvari: ona i Jugoslavija.

Sva naša u školama, na satovima predvojničke i u poučnim novinskim feljtonima prikupljena saznanja o odnosu ekstremne emigracije prema Jugoslaviji u jednom su se času suočila s tim stihom, pa nas iz zapravo posve nejasnih razloga obasjala čistom vedrinom. Da nam je pjesma pred oči došla tri-četiri godine ranije, taj bi stih bio subverzivan i opasan, uperen u rušenje ustavnoga poretka, socijalizma, bratstvajedinstva i tko zna čega sve, pa bi ga i čitati bilo opasno, i ne bi nam na um palo smijati se, ali te predratne godine sve je već bilo gotovo, premda još ništa započelo nije, ni rat, ni naše emigracije i naše amerike, pa smo mu se šašavo smijali. Danas se tog smijeha samo sjećam, i volio bih da Ameriku mogu još jednom pročitati iz istoga osjećaja i s jednakim znanjima i neznanjima kako sam je čitao tada. Iako u međuvremenu nije izgubila od svoje uvjerljivosti, autentičnosti i svjetla čistoga dara iz kojega je napisana, ova pjesma nikada nije bila tako dobra kao u ljeto 1990, u Sarajevu.

Što nam je tadašnjima u tom stihu bilo smiješno? Čitali smo Carvera, Bukowskog i Larkina, uglavnom u srpskim prijevodima; oni su nam tada bili glavna lektira, o njima smo razgovarali, a nikada više o poeziji nismo i nećemo toliko razgovarati kao u to vrijeme. Charles Bukowski pokazao nam je kako se dramski, pogotovo melodramatični događaj, pretvara u lirsku sliku i u pjesmu. Ono što je mogao biti filmski scenarij, pripovijetka ili roman, bivalo je pjesmom u kojoj bi bio ulovljen osjećaj trenutka, koji se ne može književno artikulirati u scenariju, pripovijetki, romanu, nego samo u pjesmi.

Amerika je napisana na način Bukowskog, ali iz perspektive emigranta, tojest pripadnika „ekstremne neprijateljske emigracije“, kojemu je Jugoslavija jedna od dvije neugodne stvari koje su mu se u životu dogodile. Druga mu je rođena žena. U tom svođenju države od koje si pobjegao i zbog koje se – tada je tako moralo izgledati – nikada nećeš vratiti kući, na ženu koju si prestao voljeti i koja umotana u dekicu sad čita najnoviji bestseler, a ti je revoltiran napuštaš u afektu, kao što si i Jugoslaviju revoltiran napustio u afektu, ima nečega tako tragičnog i nejunačkog. Upravo u toj nejunačkoj tragici nešto je smiješno.

Tada smo se, 1990. godine, stihu mogli smijati, jer nam Jugoslavija više nije bila važna. Gledali smo je s visina s kojih je nikada više nećemo gledati. Još nam se nije bila srušila na glavu i činilo nam se da sve vidimo jasnije i bolje. Živjeli smo bez države, jer nas se ona prestala emocionalno ticati, nismo je više doživljavali ni kao prijetnju, a po pitanju novih država još se nismo stigli podijeliti i opredijeliti. Do opredjeljenja će doći kad potekne krv.

I tako smo se savršeno tačno razumjeli s pjesnikom kojemu je Jugoslavija promijenila život, jer ju je veći dio života gledao s druge strane fronta. On je, tako smo učili u školi, bio neprijatelj, dok smo mi najprije bili njezini pitomi pioniri, zatim regruti u njezinoj armiji, a onda, u osamdesetima, liberalna punkerska mladost, koja zapravo i nije mogla shvatiti zašto se tolika frka diže oko nje, oko Jugoslavije. Na kraju, Boris Maruna nas je nasmijao čas prije nego što ćemo se kao i on, zbog Jugoslavije, razmiljeti po svijetu i sami spoznavati svatko svoju Ameriku.

09. 01. 2011.

Miljenko Jergović