Boris Maruna: Hrvat i američki pjesnik



“Mali, treba li ti novaca, reci mi istinu, nemoj me zajebavati?” – presreo me je ispred Charlieja u rano ljeto 1993. “Koliko god se selio, u svakome gradu moraš imati nekoga kome ćeš doći kada ti ponestane novaca!” – poučio me je. Iako mi nikada nije zatrebalo, vrijedilo je u Zagrebu tada imati nekoga svog. Sedamnaest godina kasnije, kada sam, otprilike, jednako sam kao i onoga dana kada sam došao, samo što je neprijatelja više, i onih koji misle da uzimam nešto što njima pripada, često mislim o tome što me je zadržalo u Zagrebu, kada sam, nakon petnaest mjeseci sarajevske opsade i desetak dana odmora od rata, shvatio da bi bilo pogrešno vratiti se. Da sam tada produžio za Kanadu, sve bi u mome životu bilo drukčije. Vjerojatno bih manje napisao, a sigurno bi sve ono što napišem drukčije izgledalo. Ne bih se vraćao, niti bih se kada kome od hrvatskih pisaca zatekao na putu, a Zagreb bi se za mene sveo na aerodrom Pleso, na kojem bih provodio po nekoliko sati, za nužnih posjeta Sarajevu. Obilazio bih rodbinu i prijatelje kojih bi, pretpostavljam, bilo više nego danas. Utažio bih lako nostalgiju za jezikom i geografijom, a zatim se vraćao nazad, da radim, mislim i interesiram se za stvari o kojima ovako nikada ništa neću doznati, jer sam u ljeto 1993. odlučio to što sam odlučio. A zapravo, ništa nisam odlučio, nego sam samo ostao predugo u Zagrebu, gdje sam, zahvaljujući novinskoj kući Miroslava Kutle, još od prije rata, od 1989, imao stalno zaposlenje.

Presudile su sitnice, strepnja pred dalekim i tuđim svijetom, presudili su ljudi koji su stvarali iluziju da tu imam nekoga svog. Nikada nisu bili brojni: vazda ih je bilo manje nego famoznih prstiju na rukama. Oni su krivi, ili zaslužni, što živim ovaj život, a ne onaj koji mi je bio tako blizu, a ipak o njemu ne znam ništa. Osim da bih bio temeljito anoniman i da bi svijet oko mene bio puno veći, da sam znao otići. Kriv je Boris Maruna, koji mi je bezobrazno frajerski, da ni njemu ni meni ne bude neugodno i da se nipošto ne osjetim dužnikom, u ljeto 1993. ispred Charlieja ponudio novac.

Za Marunu sam prvi put čuo tri godine ranije. U vrijeme kada su sa Zapada stizali bogobojazni proleteri, željni krvi i osvete za 1945, umorni ustaški zločinci i Pavelićevi diplomati, pripitomljeni starci i probisvijeti, udbaški špijuni u demodiranim odijelima, budući ministri u hrvatskim vladama, direktori telefonskih centrala, romantici i idealisti kojima će nekoliko mjeseci biti dovoljno da se razočaraju i vrate se odakle su došli, jedini je on nešto donio hrvatskoj kulturi i književnosti. Iznenađenje nije bilo u veličini i značaju njegova već dovršenog pjesničkog djela – a stupio je te 1990. u književnost ovoga jezika odmah među njezine vrhunce – nego se iznenađenje sastojalo u poetici i u intelektualnom i emocionalnom obrascu pjesama Borisa Marune. Došao nam je s Octavijom Pazom i Pablom Nerudom, sa Charlesom Bukowskim i američkom tradicijom pjesničke naracije, elegantan, sunčan i lijep, sav obuzet pulsiranjem modernoga svijeta, njegovim intelektualnim i umjetničkim preokupacijama. U njegovim su se pjesmama, kao u rijetko kojem književnome djelu, susrele i kalemile dvije Amerike, sjeverna i južna, ali kao da ih on nije obišao i naselio kao emigrant, nego kao neki bogati gazdinski sin sa stipendijama slavnih fondacija i univerziteta. Ako se u Marune i našlo domotužja, uvijek bi to bilo nekako s visine, kao da su same okolnosti njegova odsustvovanja iz zavičaja krajnje banalne i nedostojne njegove poezije. Baš kao da je u svakome gradu imao nekoga tko će se za njega pobrinuti kada mu ponestane novca za život na visokoj nozi.

Boris Maruna bio je politički emigrant. Oko njega se uglavnom samo gangalo i cvililo na hrvatske teme. Otkucavala su srca, otkucavali su pakleni strojevi koji će jednoga dalekog dana biti postavljeni u temelje Titove Jugoslavije, ali ništa osim teškoga fizičkog rada i sentimentalnih deseteraca nije ostajalo iza te istjerane i proklete Hrvatske. Ona nije imala svoga pjesnika ni kroničara, niti je njezina priča ikada bila ispričana. Iako joj je pripadao, Maruna nije mogao, a vjerojatno nije ni htio, biti njezin pjesnik. O Hrvatskoj je on u svojim pjesmama govorio s visine, kao Gombrowicz o Poljskoj, jer se, iz njegove perspektive, o Hrvatskoj drukčije i nije moglo govoriti, a da se pritom – njegovim riječima rečeno – ne zajebava poeziju.

Ali u životu, o da, itekako, znao je on biti prema njoj sentimentalan i patetičan. Naročito u devedesetima, kada se trudio povjerovati da je to oko njega zemlja zbog koje je kao dječak bježao preko granice. Ali taj trud imao je svoje granice. Tuđman ga nije mogao impresionirati, kako iz moralnih, tako ni iz estetskih razloga. I mnogo drugoga u Hrvatskoj i s Hrvatskom događalo se tada kao u najgorim predrasudama što su ih njezini neprijatelji imali o Hrvatima. Najednom se našao među lošim pjesnicima, akademicima koji bi pijani pišali u gaće, među dojučerašnjim partijskim sekretarima koji su s njime htjeli pjevati ustaške pjesme, a nikada nisu čuli za Guillerma Cabreru Infantea, pjesnika i mučenika, koji nakon što je po komunizmu protjeran s Kube, stvara svoju fikcionalnu Havanu, stvarniju od stvarnoga grada. Našao se Boris Maruna među tolikim nesolidnim ljudima, on koji je doista vjerovao da su Hrvati solidniji od svojih susjeda, samo što nisu imali sreće. Sreća da tu vjeru nikada nije povjerio poeziji, pa se njegova poezija, kako to već mora biti u velikih pjesnika, pokazala neusporedivo pametnija od njega.

Na kraju, dogodilo mu se to da shvati kako se Hrvatska iz senzacija njegovih emigrantskih sentimenta fatalno razlikuje od Hrvatske u kojoj živi. Poput Havane Cabrere Infantea, ona je daleko od svake stvarnosti. Tako je u svojim ranim šezdesetim Boris Maruna shvatio da mu je život protekao u zamišljanju povratka i u polaganom vraćanju, ali da se nije imao kamo vratiti. Imao je sreće da ga Ivica Račan pošalje za ambasadora u Santiago de Čile.

Javljao mi se telefonom svakih petnaest dana. Ne pitajući u čemu me je zatekao, bez zaustavljanja bi pričao o latinoameričkim prilikama, o ženama i o običnim ljudima, pa bi me pitao za moga prijatelja Ivana, kojega je, tko zna zašto, zvao Ivica. Našao mi je bio izdavača, “mlad, lijep i pametan, iz židovske familije”, koji bi objavio moje odabrane priče, “da vide da mi Hrvati nismo divljaci”, pa je pisao pisma mome španjolskom izdavaču, da ustupi prijevode priča, koje će zatim biti prilagođavane čileanskome španjolskom jeziku… Trajalo je to mjesecima, sve dok se Boris posljednji put nije razbolio. Čileanski izdavač me nakon toga nikada nije kontaktirao, ali katkad pomislim da je knjiga, ipak, izašla, i da ću je jednoga dana naći u Buenos Airesu, na polici prve knjižare u koju uđem. Nalikovalo bi to Borisu Maruni.

Išli smo niz Teslinu, prema restoranu Korčula. On se već jako sporo kretao, jer mu je bilo ostalo malo od pluća. “Zajebano je kada se nemaš čime zadihati!”, rekao je. Pitao sam ga piše li pjesme. “E, to još u životu nikad nisam probao!” Tada sam ga posljednji put vidio.

Ubrzo nakon izlaza iz tunela Sveti Rok, na autocesti Zagreb-Split, odmorište je Marune. S tog se mjesta, pa još malo niže, za sunčanih i burovitih dana vide nestvarno lijepi prizori stjenovitih krajolika, mora i neba. Dok ih gleda, čovjek naprosto mora pomisliti da nije stvarno to što vidi. Slučaj je htio da odmorište ponese ime po Borisovom plemenu. Samo slučaj tako mudro i tačno imenuje. Da je živ, ove bi godine navršavao sedamdesetu, Boris Maruna.


06. 11. 2010.

Miljenko Jergović